emailvision.org

Ako ste ikada čuli za čudne slučajeve u kojima žrtve otmice žale, vole ili čak opravdavaju otmičareve postupke, to je primjer Stokholmskog sindroma. Međutim, u posljednje vrijeme definicija Stokholmskog sindroma postaje sve šira. Ne pokriva samo slučajeve otmice, već uključuje i slučajeve nasilja kao što su obiteljsko nasilje i nasilje na spojevima.

Istražite podrijetlo Stockholmskog sindroma

Stockholmski sindrom Stockholmski sindrom je pojam koji je nastao od kriminologa i psihijatra Nilsa Bejerota. Bejerot ga koristi kao objašnjenje za psihološke reakcije koje doživljavaju žrtve talaca i nasilja.

Naziv Stockholmski sindrom preuzet je iz slučaja pljačke banke Sveritges Kreditbank koja se dogodila 1973. u Stockholmu u Švedskoj. Ova pljačka je započela kada je tim lopova po imenu Jan-Erik Olsson i Clark Olofsson upao u banku i uzeo četiri zaposlenika banke zarobljene unutra kao taoce. Taoci su zaključani u trezoru s novcem ( trezori) za 131 sat ili oko 6 dana.

Policijska istražna izvješća pokazuju da su žrtve, dok su bile držane kao taoci, podvrgnute raznim okrutnim postupcima i prijetnjama smrću. Međutim, kada policija pokuša pregovarati s dvojicom pljačkaša, četiri taoca zapravo pomažu i nude savjet Jan-Eriku i Clarku da ne odustaju od policije.

Čak su kritizirali napore policije i vlade zbog neosjetljivosti na stavove dvojice pljačkaša. Nakon što su dvojica pljačkaša uhvaćena, četiri taoca također su odbila svjedočiti protiv Jan-Erika i Clarka na sudu.

Umjesto toga, taoci su tvrdili da su im razbojnici vratili živote. Čak su rekli da se više boje policije nego dvojice razbojnika. Ništa manje zanimljivo, jedina taokinja u pljački zapravo je priznala ljubav Jan-Eriku sve dok se nisu zaručili.

Od tada su slični slučajevi poznati i kao Stockholmski sindrom.

Stockholmski sindrom je oblik samoobrane

Stockholmski sindrom ili Stokholmski sindrom je psihološka reakcija koju karakterizira suosjećanje ili naklonost koja proizlazi iz žrtve otmice prema počinitelju.

Stockholmski sindrom pojavljuje se kao mehanizam samoobrane koji žrtva može učiniti svjesno ili nesvjesno. U osnovi, reakcija samoobrane uzrokuje da osoba pokaže ponašanje ili stav koji je suprotan onome što zapravo osjeća ili bi trebao činiti.

Ovaj mehanizam samoobrane provodi isključivo žrtva kako bi se zaštitila od prijetnji, traumatskih događaja, sukoba i raznih negativnih osjećaja kao što su stres, tjeskoba, strah, sram ili ljutnja.

Žrtva zapravo suosjeća s počiniteljem

Kada se otmica talac ili žrtva obiteljskog nasilja drži u zastrašujućoj situaciji, žrtva će se osjećati ljutito, posramljeno, tužno, uplašeno i mrziti počinitelja. Međutim, dugotrajno nošenje tereta tih osjećaja učinit će žrtvu psihički iscrpljenom.

Kao rezultat toga, žrtva počinje formirati obrambeni mehanizam formirajući reakciju koja je potpuno suprotna od onoga što se zapravo osjeća ili bi trebalo učiniti. Tako će se strah pretvoriti u sažaljenje, ljutnja u ljubav, a mržnja u solidarnost.

Osim toga, neki stručnjaci kažu da se radnje otmičara kao što su hranjenje ili održavanje žrtve na životu zapravo prevode kao oblik spašavanja.

To se može dogoditi jer žrtva osjeća da mu je život ugrožen. Dok je jedina osoba koja ga može spasiti i prihvatiti sam počinitelj. Bilo da se radi o hrani koju je dao počinitelj ili samo puštanju žrtve da živi.

Tipični simptomi Stockholmskog sindroma

Stockholmski sindrom je poremećaj. Zapravo, stručnjaci se slažu da je ovo stanje oblik nezdravih odnosa.

Baš kao i zdravstveni problemi općenito, Stockholmski sindrom također pokazuje znakove ili simptome. Najkarakterističniji znakovi i simptomi Stockholmskog sindroma su:

• Stvorite pozitivne osjećaje prema otmičaru, otmičaru ili počinitelju nasilja.
• Razvoj negativnih osjećaja prema obitelji, rodbini, vlastima ili zajednici koja pokušava osloboditi ili spasiti žrtvu od počinitelja.
• Pokazuje podršku i odobravanje riječi, postupaka i vrijednosti počinitelja.
• Postoje pozitivni osjećaji koje počinitelj nastaje ili ih otvoreno prenosi prema žrtvi.
• Žrtva svjesno i svojevoljno pomaže počinitelju, čak i da počini zločin.
• Ne žele sudjelovati ili biti uključeni u napore za oslobađanje ili spašavanje žrtve od počinitelja.

U nekim slučajevima žrtva čak može osjetiti emocionalnu privrženost počinitelju. Intenzivna interakcija i komunikacija između počinitelja i žrtve koja je obično izolirana može natjerati žrtvu da uvidi svoju sličnost s počiniteljem, bilo društveno, emocionalno ili psihološki. Dakle, odatle žrtva može stvoriti suosjećanje i suosjećanje prema počinitelju, čak i naklonost.

Napori rehabilitacije osoba sa Stockholmskim sindromom

Dobra vijest je da se ljudi sa Stockholmskim sindromom mogu oporaviti iako to ne može biti trenutačno. Obično će liječnički tim zajedno s psihologom preporučiti žrtvi rehabilitaciju.

Duljina ovog rehabilitacijskog razdoblja razlikuje se za svaku osobu jer ovisi o tome koliko je jak odnos s počiniteljem i da li žrtva još uvijek komunicira s počiniteljem.

Kao i kod većine slučajeva ozbiljne traume, potrebno je pridržavati se suportivnog pristupa i psihoterapije. Pažnja i podrška obitelji ili najbližih također su vrlo potrebni. Pogotovo ako žrtva ima komplikacije poput depresije.

Moralna podrška žrtvi najbližih ljudi može učiniti da proces rehabilitacije teče optimalnije, tako da je i šansa da se žrtva brzo oporavi od ovog sindroma veća.